Jeko moja,
nesto s tobom nije u redu!!
Sto god ja povikao prema planinima uvijek mi se vrati dobar glas... Jednom sam sutio ,mozda stenjao i tada nisam cuo nista. Nikad nisam bio siguran jesu li planine predaleko ili su previsoke da bi do njih dopro taj glas iz duse... No i nadalje hodam svim onim vrletima gdje sam nailazio na tvoj glas. Onim mjestima ,vijugavim stazama kojima me vodilo trazenje tebe. Susreo sam prekrasne krajolike,divne rijeke. One pitome i one divlje. Pio bistru vodu iz njih gledao muljevite bujice i bjezao od njih. Stajao sam na brezljcima gdje sa uzvisina prostirao se divan pogled. No,uvijek sam bio prenisko. Uvijek je postojala ona velika stijena na koju se nisam usudio krociti.
I dok sam mirisao planinsku travu divaneci na prohladnom suncu sanjario sam o pogledu s visine. O pogledu s vrha. Gdje sav uokolni svijet je pod mojim nogama. Vrh i ja. Prkosimo vjetru,suncu...Prkosimo svijetu. I shvatio tamo nema jeke. Tamo smo stopljeni jeka i ja.
Neka ti bude godina po mojoj zelji...
Nema komentara:
Objavi komentar